Ljudi imaju običaj reći kako se u rotarijanskom druženju svake slijedeće godine rotiraju predsjednici, a što nije nimalo točno. Barem jezično, jer se međusobno ne smjenjuju, nego uvijek dolazi netko novi. Neka nova metla!

Primopredaja predsjedanja na isteku rotarijanske godine, uobičajeno prije 01. srpnja, u svim rotarijanskim klubovima događa se u pravilu kao gotovo birokratska forma promjene potpisa ovlaštene osobe i, naravno, tereta zlatnog lanca na čijim su karikama ispisana imena svih dotadašnjih predsjednika. Ugravirana! Tako će biti i s tobom, ako si ti taj koji preuzima lanac. Poučeni od iskusnijih i mi smo slijedili tu praksu,  ali nam se u jednom trenutku učinilo kako bi taj za klupski život važan događaj trebalo ipak obilježiti na poseban način. Dakako, dostojanstvo događaja je važno radi samopoštovanja, ali  način bi trebao odražavati i veselje njegova čina, a ponajviše prijateljstvo okupljanja radi njega. Zato smo odlučili formu protkati ležernošću, a dostojanstvu pružiti prigodu identiteta. No, po volji odlazećeg predsjednika, na mjestu i na način koji će on sam odrediti i osmisliti.

Nastupajući i odlazeći predsjednici bi u prigodi primopredaja, a u duhu ležernosti događanja. katkad podnosili i svoja neobvezatna izviješća o svom nastupajućem ili proteklom mandatu. To bi sadržajno obogatilo događanje i pružilo prigodu za malo dodatnog smijeha. Uz pretpostavku da je napisano, pročitano, interpretirano…duhovito.

1998. Urlić – Rošin

I tako je Ivan odlučio da će u lipnju 1998. godine predsjednički lanac predati Jerku u ekskluzivnom prostoru dvorišta splitske „Ville Dalmacija“, u nazočnosti ne samo članova kluba i njihovih supruga, već i određenih uzvanika među kojima su bili i talijanski prijatelji iz RC Osimo. Primopredaja je istodobno bila vrlo svečana i opuštajuće zabavna, a po mišljenju talijanskih prijatelja i vrlo impresivna. Vjerojatno je i taj događaj dodatno učvrstio našu rotarijansku povezanost s dviju strana Jadranskog mora. Program događanja pomno je pripreman, s detaljno pripremljenim scenarijem za svaki trenutak svečanosti. Sve je bilo protkano nekom atmosferom izuzetnosti događaja, što su dodatno naglašavali otmjenost uzvanika i Ivanove riječi pozdrava dobrodošlice i predaje dužnosti svom nasljedniku.

U prigodi preuzimanja predsjedničkog lanca i Jerko je održao svoju prigodnu nastupnu riječ:

„Štovani, običaj je u svim prigodama sličnim ovoj, općenito na početku nekog novog mandata, na određeni način dolaska na položaj, osvajanja vlasti, naravno demokratskim putem izborene, uputiti poruku „urbi et orbi“, konkretno podanicima i cijelom svijetu poruku koja bi trebala reći svijetu što to novi vođa i njegovi suradnici imaju na umu, što se od njih može očekivati, ali i čemu se ne treba nadati. Ja se pak imam pravo nadati da nećete zamjeriti na mogućim povremenim ispadima zanosa, čak euforije, samozadovoljstva, možda oholosti, spontane taštine i prepotencije, ali u trenutku ostvarenja 1700 godina starog sna, sna o predsjedavanju svojim vlastitim, malim ali dragim i jedinim RC u Splitu svi mogući afekti trebali bi biti sasvim razumljivi i prihvatljivi, ne samo pripadnicima postrojbi RC SPLIT, već i cijelom rotarijanskom i nerotarijanskom demokratskom svijetu uljudbe.

Da bi se shvatilo moje, dobro, recimo naše nakane, moramo se osvrnuti na našu novu i stariju povijest, jer zapamtite mi smo onu vlast izborili i nije istina da je ona nama jednostavno darovana, na tanjuru tako reći. Za nas se glasovalo a naša je pobjeda ostvarena i bez glasova onih iz dijaspore, poput Zagreba ili pak tunela u Biokovu. Ne osjećamo se dužni prethodnom predsjedništvu, tome, hvala dragom Bogu već bivšem režimu. Ako misle da će se ponovno vratiti na vlast grdno se varaju, jer povratka na staro nema. Mi znamo da ima još uvijek pritajenih „Urlićonostalgičara“ i da nam predstoje mnoge bitke za „našu stvar“. Pri ovome bih htio napomenuti da „naša stvar“ nema uopće veze sa „onom stvari“, ni bivšeg predsjednika ni Severine kao takve. NAŠU STVAR mi ćemo s ponosom uvijek isticati u pravo vrijeme i na pravom mjestu, ako to kojim čudom ikad i igdje bude moguće.

Što nam je to ostavila pozitivnog i dobrog prošla, sad već bivša i nekadašnja vlast prošlog režima? Samo gomilu pacijenata, koje ni čuveni psihijatar dr. Ivan Urlić nije uspio dovesti u red. Nekolicina frustriranih nekadašnjih predsjednika i dopredsjednika, vođa ostalih bez stranke, pa čak i nekoliko bivših sekretara mogu samo žaliti za svojim „piskerničkim vremenima“, da ne reknem nešto drugo gore od toga. No, posve je pravo koristiti se „Rotarijanskim pravom“, pa nama neće biti potrebne razne organizacije, poput na primjer Ha-Ha-Oh Internejšl da s „Feralom“ u ruci traže čovjeka s ugrozbom prava povratnika bez obzira jesu li to Obadi, Gašpari, Čudine ili drugi ili pak da se radi o plemenitim umirovljenicima. Umirovljenici jednostavno nemaju pravo na pravo pa makar ih i Buljo zastupao. Svatko, bez obzira na vjeru i nevjeru, na rodnost i narodnost, dob i drob, spol, dur ili mol imat će pravo i na štrajk, ukoliko mu se to još posebno dozvoli.

Što mi, kao nova i nepogrešiva vlast, temeljem svega ovoga možemo dati kao svoj program za slijedeći period drage vlasti? Što vam možemo obećati? Ništa: kakvu ste izabrali takvu ćete je i imati. Bolje je postaviti pitanje što ova vlast od vas može očekivati, čemu se može nadati i na što može računati. Pođimo od pojedinaca…“

1999. Rošin – Bosotina

Jerko je za primopredaju Marinu odabrao uvalu Palmižana na otoku Sveti Klement hvarskih Paklinskih otoka. Pripremio je i Program službene primopredaje Predsjedništva RC Split i IWC Split, jer su nam se i supruge pridružile s istim naumom kako bi Jasna Račić predala predsjednički lanac Iris Mrklić. Program primopredaje vodio je Miš, uključivo dodjelu prigodnih poklona i priznanja, a sve se događalo u rustičnoj atmosferi terase restorana obitelji Dagmar Meneghello.

Do Palmižane smo došli unajmljenim trabakulom, nakon što smo dočekali trajekt iz Italije i na njemu prijatelje rotarijance. Događaj primopredaje imao je i humoristično uprizorenje nadahnuto likom cara Dioklecijana, zbog čega je grupa istodobnih japanskih gostiju restorana promislila kako se vjerojatno radi o nekakvoj kazališnoj družini. Dakako, „glumci“ su dodatno nadahnuće našli u izvanrednoj gregadi i određenim količinama fermentiranog grožđanog soka.

U tom duhu, prisilno abdicirajući predsjednik obratio se uvaženom prijateljskom skupu prigodnim oproštajnim izviješćem, ostavljajući ono formalno za službeni sastanak.

„Dragi prijatelji, rotarijanci i rotarijanke inervilijanke, cari amici Osimani, soli e mogliani i ostali dragi gosti. Naravno, pozdravljam i sve nazočne predstavnike političkih stranaka, Poglavarstva Palmižane i Palmižansko-hvarske županije, zahvaljujući se ujedno na njihovom dolasku. Posebno se, pak, zahvaljujem onima koji nisu došli i koji su tako uveličali ovaj događaj.

Per gli Italiani la traduzione simultanea sarra fatta subito doppo la seduta per tutto quello she si vede e non capisce. Dakle svima skupa želim srdačnu dobrodošlicu na našu ovogodišnju primopredaju predsjedništva. Za one koji to ne znaju, na našim sastancima nije dozvoljeno, barem ne javno, korištenje mobitela. U odsustvu Marijane registraciju prekršaja vršiti će gđa Dagmar Tebegello osobno.

Sada bih pročitao pet bitnih stranica teksta Izvještaja sadržaj kojih moram zahvaliti Marijani, naravno mome i vašem tajniku – odajniku Tihomilu Rađi zvanom Šterika.

Ave rotariani croati et italiani nos caesar bi salutamos, vos morituri me salutant. Oh tempora, oh mores: tempora mutantur, mores manent per aspera ad astra, per Milna ad Palmizana, hic Palmizana, hic salta, caesra et amices. Gaudeamus igitur iuvenesdum sumus. Gaudeamus igitur rotarianidum sumus. Ceterum censeo Palmizana delenda esse. Cogito, ergo sum, et terra stella est.

U prijevodu na hrvatski reklo bi se slijedeće: Evo, napokon su stvoreni pravi uvjeti za početak našeg sastanka. Eto, čak su se i Buljo i Stipe dogovorili u vezi vezivanja brodova na digi u Palmižani, Mišu sam dao zadatak i tako ga makao od Baccia. Nažalost, ovaj put nema Barića, a Poljak i Jerkov danas nisu mogli nikako doći. Dakle, što se tiče mog Izviješća mislim da ste dovoljno čuli, a ostalo možete pročitati u Izvještaju. Međutim, prije nego što prijeđemo na sam čin mirne primopredaje dužnosti predsjednika i njemu šlepajućih funkcija htio bih temeljem dubokog osjećaja spram svojim prijateljima rotarijancima RC Split izraziti svoju duboku zahvalnost za krotko podaništvo izraženo mi na bezbroj načina, ne samo mišlju, već još više riječju i djelom.“

Ta primopredaja rodila je i do ovih dana čvrsto prijateljstvo s pulskim rotarijancima, koje smo tada gradili posebno večernjim druženjem navečer u Hvaru i sutradan na putu prema Splitu. Usput smo se zadržali neko vrijeme i u Milnoj na Braču radi teniskog nadmetanja. Nakon povratka kući, prijatelj Tomislav Divić nam je u ime svog pulskog kluba poslao pismo:

Rotary Club Pula, Hotel „Istria“

Dragi prijatelji,

Javljamo da smo sretno stigli i nažalost počeli i malo raditi.

Promukla glasa, ali živog i veselog srca ispričali smo jučer ostatku našeg kluba svoje dojmove s vaše izmjene predsjedništva, ali nema tih riječi kojima bi se opisalo ono smo samo mi, hrabri i odvažni putnici, doživjeli u našem dvodnevnom druženju.

Bilo je tu za nas i teških trenutaka kad smo npr. izgubili u balotama (mogli ste nas pustit) ali osveta je naša.

Zato želimo još jednom zahvaliti na gostoprimstvu i moramo reći da smo sretni što imamo ovakve prijatelje.

Do viđenja

Vaši pulski rotarijanci.

P.S. Pozdrav posadi broda

Kako je primopredaja završila s minusom od 2.455 kuna (prihod 37.240 kuna, a rashod 30.695 kuna), dogovoreno je da će se s 98 ipak nepopijenih boca vina kompenzirati gubitak u sljedećim mjesecima.

2000. Marin Bosotina – Goran Račić

Marin je za primopredaju predsjedničke dužnosti Goranu odabrao Komižu na Visu i to na dan početka nove rotarijanske 2000/01. godine. Do Visa se ima što putovati, pa je za „predjelo“ rotarijanskog druženja bilo dosta vremena. No i dvodnevni boravak u Komiži bio je ispunjen uobičajenim odličnim raspoloženjem. Uz nezaboravljivo vrlo loše spremljenim ručkom na izletu na Biševu. Pored članova našeg kluba sa svojim suprugama i djecom, s nama su bili i prijatelji iz Pule. Oni su u ovakvim prigodama naši vjerni pratitelji, ali i mi njihovi u sličnim prilikama.

2001. Goran Račić – Stipe Tičinović

Goran se riješio predsjedničkog lanca dan prije sv. Ivana Svićnjaka u Korčuli na Korčuli, predavši ga Stipi Tičinoviću. Prije toga riješio se i organizacije primopredaje, jer je to uzela u ruke njegova Jasna. Možda su zato i naše Inerviline imale također svoju primopredaju na terasi hotela „Korčula“. (Interesantno je kako se ovo Korčula često spominje.) Zato Davor pl., premda je vodio program večeri ipak nije vodio glavnu riječ. Naš maestro Lipanović, čuvši nas kako pjevamo poželio s nekima od nas napraviti pravu pjevačku klapu, ali se predomislio kad je shvatio da neki snažni i glasovno bogati bariton često pjeva krivi ton.

Normalno je da su s nama na Korčuli bili i Rotarijanci iz Osima i Pule. Svi Osimani su bili pristojno odjeveni s odijelima i kravatom, a Puljani su došli s gitarom i u dvojezičnim zločestim majicama. Osimanskom Paolu Pierpaoliju priredili smo iznenađenje proslavivši istodobno i njegov šezdeseti rođendan. Sutradan smo se kočom punom pjesme prebacili do Pelješca, a nakon toga autobusima doma u Split.

2002. Stjepan Tičinović – Ilija Viskić

Zbog određenih zdravstvenih problema u obitelji Stipe Tičinovića, činilo se neprimjerenim te godine organiziraii svečanost primopredaje predsjedništva, pa je nismo ni imali. Tako je i ovaj izuzetak potvrdio pravilo koje i danas vrijedi, s nadom da virus korone neće i 2021. godine biti takav izuzetak. ČPravilo je već potvrđeno!

2003. Ilija Viskić – Branko Poljanić

Ile je predsjednički lanac predao Branku u Starom Gradu na Hvaru. Druženje s Hektorovićevim gradom bilo je više nego zanimljivo i dobro, a i supruge su, kao IWC, dale svoj doprinos pozvavši glumicu Kseniju Prohaska da nam izvede monodramu „Marlene Dietrich“. Hotelski smještaj nije bio baš za pohvaliti, ali to nas nije smelo u očekivanoj zabavi. Tome je svakako doprinio Ilin opraštajni izvještajni govor, napisan uz opterećenje da ga i prisutni ozimanski rotarijanski prijatelji razume.

„Dragi prijatelji, dame i gospodo, signore e signori, pozdravljam vas i molim za oprost što ću vam oduzeti par minuta vremena kako bi, u ovoj svečanoj prigodi promjene predsjedništva podnio izvještaj o radu R.C. Split za proteklu rotarijansku godinu. Kako večerašnjem našem susretu nazoče po govoru razne nacionalne manjine i većine za njih smo osigurali prevoditelje, nadajući se da će im barem prijevod biti zanimljiv, budući da su svi ovakvi izvještaji uobičajeno dosadni. Nažalost, iako je to formalnost ipak je moramo obaviti. Molim zadužene prevoditelje da se približe ciljanim grupama rotarijanaca i da malo pripaze što prevode.

Dakle, što se tiče protekle godine najvažnije je ustvrditi da je žalosno što te godine više nema, ali smo barem zato svi skupa za jednu godinu zreliji; da ne kažem prezreliji. Slobodno se može kazati da se osjeća zub vremena, a što ne treba ni čuditi kad ti je predsjednik bio zubar. Pošteno govoreći, bila su to zaista zubata vremena, puna borbe s nepogodama raznih elemenata i tipova. Naš dosadašnji, protekli (i prosuti) predsjednik Ile Viskić prosipao se na sve strane ne bi li plombirao sve postojeće rupe u klubu. Njegov stomatološki instinkt naprosto ga je silio da svaku rupu koju vidi odmah i začepi. A rupa je bilo dosta i sve ih je uredno i dobro „sredio” a da se na njegovom licu nisu odražavali svi ti silni napori. Dapaće, njegovo lice izgledalo je kao da je pred desetak minuta primio mandibularnu anesteziju, pa su zbog toga mnogi nisu znali kada Ile govori ozbiljno, a kad se šali. Zato, kad bi Ile ozbiljno predložio da netko nešto napravi svi bi mislili da se Ile zeza; i ne bi ništa napravili, iako je predsjednik zapravo bio sasvim ozbiljan. A kada bi nešto predložio u šali svi bi to shvaćali ozbiljno; da se Ile Šali, I naravno nitko ništa ne bi napravio. Kad je očito da se Ile zeza. Zbog svega toga Matko Trebotić je imao velikih problema jer nikad ne bi znao smije li voditi psa sa sobom ili pas može ići s njim. Kako bi sakrio nervozu i skrio nemogućnost da shvati počeo bi se smijati, od smijeha bi mu skočio tlak, sav bi se zacrvenio, pokrio usta tavajolom i – skoro smo ostali bez novih grafika.

Prošla godina bila je vrlo stomatološka, a za nju se naš predsjednik pripremao godinu dana unaprijed. Najprije je ordinirao u „dječinjoj“ ambulanti radeći kao “rotaract ortodont” i pokazao veliki uspjeh u brizi za mlade. Zubalo im je sredio tako dobro da su malo poslije već zagrizli i u naš kolač; ali smo ga na vrijeme odmakli! U svakom slučaju mladi postaju sve stariji, naročito mlade vitke i tanke “rotaractanke”, pa ih dvoprst Ivice Tadina spremno čeka.

Najvažniji zadatak „prošlog saziva” R.C. Split činila je obveza da se poznatom protetičaru gospodinu „Bezendorferu” plati izrada „osam-oktavne koncertne proteze”, kojom je gradu nadomješteno postojeće, već potpuno klimavo klavirsko zubalo. Da bi to bilo moguće trebalo je skupiti oko 75.000 potpisa u vrijednosti od po jednog Eura pa ovim putem svima koji su se u tu svrhu potpisivali: puno hvala. Da bi ugradba proteze bila što lakša i bolja morali smo, uz pomoć Ive Lipanovića i Zlatana Stipišića, od milja zvanog Gibonni, primijeniti lokalnu i međunarodnu anesteziju ozbiljnim koncertnim pjevanjem i sviranjem; premda je bilo i zabavno. I tako, zub amo, zub tamo, iako nitko od nas ne obnaša nijedan položaj u vlasti, isto se lijepo skupilo.

Bili su i mali, sitniji protetski zahvati. U jednom slučaju pomoću našeg Božićnog bala i prijatelja Gorana Račića napravljen je most kojim se pomoglo ljudima koji bi bez njega i nadalje hrkali i loše spavali. U drugom slučaju napravljen je jedan takozvani “krabuljni most” da bi oni što slabo vide mislili da dobro vide. Napravili smo i ambulantni most između Amerike i Brela, ali se još uvijek ne usuđuju njime zagristi. Važno je da ih ne žulja. A nastavljajući se na nekadašnju našu akciju darivanja sadnica maslina Pero Perišić je postao maslinar, a pročut će se uskoro po novoj vrsti ulja, tzv. „razdjevičanskom ulju”!

Ipak, krunu svega čini uspjeh osposobljavanja svoje vlastite rotarijanske ambulante, sa svime što treba za njen uspješan rad. Hoće li raditi dobro, još ne znamo, ali u svakom slučaju to ovisi o broju upisanih rotarijanskih pacijenata. Dakako, što je više glava veća je i ukupna glavarina! „A-pro-pos” toga, kako vidite i prema našem večerašnjem susretu, lipanj je mjesec kad se prebacuju kartoni. A među članovima kluba uvijek ima poneki pacijent; ili barem ponekad. U svakom slučaju Tiho Rađa u klubu svima osvjetljava put; sa strujom koju daje Stjepan Hep Tičinović. Međutim, rotarijanska filijala kod Vinka Baccia i nadalje ostaje na snazi pa makar i ne bilo njegove pive. Ima kave, štrukane naranče i Meštra Jegera.

R.C. Split razvio je i vrlo bogatu međunarodnu suradnju, osim Osima i Porto Fermo Mare Adriatico San Giorgio Mnogopapatico, također i sa mnogima drugima. Tako Marin Bosotina ostvaruje kontakte u Mexicu, Ivan Urlić gdje stigne, a Juroslav Buljubašić i ne zna gdje je sve bio kad na sastancima nije bio. Joško Belamarić je i danas na putu, a Mladena Bajića smo posudili Zagrebu da „odvjetniči” državu.

Nažalost, rad prošlog predsjedništva nije mogao biti okrunjen i osnivanjem R.C. Brač, jer je to zadatak koji se radi barem cijeli jedan decenij. Bračani ne mogu misliti istodobno na financijski izvještaj i na spizu; jer kroz želudac sve prolazi. Kažu čak i ljubav; naročito prema janjentini. Ivica Martinić bi možda mogao tu njihovu ključnu životnu prometnicu pomoći riješiti.

Veliku pomoć predsjedniku, kao tajnik i prvi asistent pružio je Željan Radman, iako je zbog svog zdravstvenog stanja i obavezne „hormonodijalize”, za koju u Splitu ne postoji odgovarajući mu faktor hormonalne kompatibilnosti, morao odlaziti redovito u Beć. Uza sve to ipak je uspijevao pomagati u čišćenju raznih vrsta karijesa koji bi se stalno taložili.

A pod predsjednika čistili su i tako mu pomagali Darko Stipanićev i Jerko Rošin. Doduše, Darko nije trebao odlaziti u austrougarsku prijestolnicu, jer je on „hormonalnulizu” mogao zadovoljavati u samom Splitu. Nedavno je čak morao napraviti i transplantaciju jer mu je to tražio organ. Ali tako ti se dogodi kad si zadužen za mlade. S druge strane, Jerko mu je pomagao, (misli se na Ilu!) praviti velike mostove tamo gdje je trebalo, jer, kad je veličina u pitanju, poznato je da je Jerkov najveći. Naravno, misli se na našeg Želu.

Službe kluba, kao što sama riječ kaže, uvijek su služile klubu. Marin Mrklić je najviše pomagao začepit rupe od „biše u klaviru”. Davor Tartaglia pravio je „ponte adriatico” kad je god to trebalo, a Jure Marin bio je u stalnoj stručnoj pripravnosti. Serđo Zavorović je, kao društveni službenik, morao čak i pjevati; što radi s prstima to se kluba ne tangira. 

Da bi naš predsjednik mogao u miru voditi sjednice, brinuo se Bepo Matulović zatvarajući uredno vrata sale i utišavajući „parkovnu” glazbu. Zato mu nije ni dozvoljeno da se još bavi i organizacijom predavanja. Koji put bi njegovo zaduženje preuzeo Neno Ilić. Naravno, kad bi ovoga bilo, a onoga ne bi bilo. Jer, atmosfera na sastancima je vrlo važna. Zato Zlatko Gall sve više crta za vrijeme dok je nekad govorio. A Miće Gamulin govori, a možda bi bilo bolje da crta. Zaista, bio bi to veliki nered da nema našeg urednika Krunoslava Kljakovića. Ah, što mi bi da to reknem?!

Znam da je Žarko Dešković imao također neko zaduženje i da oko toga nije bilo nekih problema. Netko se brinuo i o mladima, ali ne znam tko. Stipe Luetić sigurno nije; čak niti mobitelom. Zvonko Barić je održao nekoliko zanimljivih predavanja koje od svega srca svima preporučamo, napose Bračanima; jer i to je svojevrsna rotarijanska škola; da vide kuda ide tunel Doris Pack!

Naš prijatelj Mladen Bauk nedavno je osnovao obitelj pa još nije stigao saznati što znači „Mr. Foundation”? Mlađo, to znači fondacije kluba, novac, lova! Srećom, novac je svima zadnja stvar o kojoj misle pa je tako tek na kraju i ovog izvještaja. Koga uopće zanima stanje blagajne i ima li novaca ili nema i koliko su uopće prošlogodišnje naše plombe, mostovi i dentjere koštale?! Neka jednostavno naš dosadašnji rizničar Branko Poljanić prenese stanje blagajne budućem predsjedniku Branku Poljaniću i problem je riješen. On pak neka proslijedi kesu novom blagajniku Željanu Radmanu, a ako mi on onda otvori stalan račun u “Pimpineli” neću imati ništa protiv.

A što se tiće novog predsjednika mogu vam reći da će se za njega još čut; kao što se već i danas čuje. Jer njemu ne treba ni telefon ni mikrofon. Tako će klub uštediti na troškovima. Ali zato svima najavljujem jedan problem s njim: prema Marijaninom izviješću njegov postotak dolazaka na sastanke, i to kao običnog člana, je 117,6 %! Sve mi to nekako slići na Slobine i Sadamove rezultate izbora. Možda je zato i uzeo odvjetnika da mu bude tajnik. Treba se čovjek na vrijeme zaštititi! Pogotovo ako mu glasnogovornik bude Zvonimir Stipičić zvani Miš, kojega Bog ne bi mogao zaustaviti kad mu „pumpa ćapa saug za govorit”.

Eto, to bi bilo sve obo temen šta je bilo pasanu godinu dan. Per un anno! Dragi prijatelji i cari amici, guštan vas gledat jer mi svi parite lipi i mladi kako tići, belli come ucelli, kako gardelini-tako ste mi večeras svi nikako fini. Iako ste svi samo kežual obučeni, barenko ste šesno, s peteninon, spleteni; posebno onima muškima, koji hi jemadu, lipo stoje vlasi, i za virovat je da jin tako stojidu i oni bimboti basi. To me podsjetilo da od svih rotarijanskih zubarskih poslova u prošlom mandatu jedino nije bilo nijednog vađenja. To je vjerojatno posljedica „prostog pravila dvojnog”: ako se ne stavlja nema se šta ni vadit. Odnosno, kad se ostavi dojam treba ga pustit da stoji; ako može. Toliko od nas iz prošlega saziva predsjedništva R.C. Split.“

2004. Branko Poljanić – Jurica Marin

Nekad su neki druge kleli rečenicom „dopala te Šolta“, kao ono tamo nema ničega što čovjeku treba za život. Što se Branka tiče, njemu se to dogodilo po vlastitoj želji, pa mu je predsjedanje klubom okončano upravo u Nečujmu na Šolti, na terasi restorana apartmanskog naselja. Eto, na Šolti barem nekog turizma ima, ali ne možete biti sigurni da će biti i struje. Mi smo usred večere, ne posve očekivano, ostali u mraku žarulja. No kako su zvijezde i nadalje sjale, mi smo pjesmom iz tog trnja mraka u kojem smo se zatekli krenuli prema zvijezdama – per aspera ad astra! Značajnu pomoć pri tome pružala nam je gitara Tome Divića, rotarijanskog povjerenika iz Pule. Zato se na kraju sve dobro završilo – kao što je bilo i predviđeno, Jure je preuzeo predsjednički lanac i obvezu da nas iduću godinu vodi pravim putem. Što ne znači da Branko nije tako radio.

2005. Jurica Marin – Nenad Ilić

Tih godina gotovo svi programi naših primopredaja započinjali su subotom ujutro u splitskoj trajektnoj luci kako bi dočekali naše Rotarijance iz Osima i poveli ih sobom. Tako i te godine, pa je Jure svoj program primopredaje sastavio ovako:

Subota, 25.06.2005.

08.00 Doček prijatelja iz Italije
08.30 Polazak autobusom za Vodice ( ukrcaj na autobusnom kolodvoru)
10.00 Dolazak i smještaj u hotel Punta Vodice
11.00 Polazak brodom (uz obaveznu marendu na brodu)za Krapanj ( posjeta muzeju spužvarstva) i Zlarin (obrada  koralja), šetnja kroz mjesto
Polazak brodom u valu na Tijatu (kupanje, ručak, zabava i primopredaja dužnosti)
Povratak predvečer u hotel
21.00 Večera u hotelu (ples), noćenje

Nedjelja, 26.06.2005

– Doručak u hotelu
10.30  Polazak za Betinu
13.30  Ručak  u restoranu marine Betina
16.00  Povratak u Split
19.00  Ukrcaj prijatelja iz Italije na trajekt za Ankonu

Na krcatom brodu „Tijat“ bili su i neki prijatelji iz RC Split Plus i barem dva Puljanina: Tomo Divić i Ivica Matošević zvani Matoković. Buljo je došao svojim brodom. Nakon Jurinog Izviješća promjena predsjedništva prošla je relativno dobro, osim što je Davor lancem skoro zadavio Nenu. Inerviline su svoju primopredaju dužnosti predsjedništva obavile već 07.06.2005. u restoranu „Le monde“. U Splitu, ali ljudi pamte da se Borka Bepova ipak u njihovo ime obratila nazočnima i da poslije nikako nije htjela ispustiti mikrofon iz ruku. Tominu gitaru nije svirao samo Tomo, a neki su pjesmi predpostavili briškulu i trešetu. Buljo se neko vrijeme družio s drugom Titom pred svima.

Večera u hotelu nije bila nikome posebno važna, ali sutrašnji ručak u Sliškinoj marina na Murteru i na njegove špale itekako jest. Jer išlo se „u Betinu na ribetinu“, a u stvari na blagovanje friško ulovljene velike tune. Zato i danas u nekim prigodama pjevamo „Idemo u Betinu, Betinu…“ podrazumijevajući kako će iza toga uslijediti nešto dobroga; ne nužno ribetina. Ljudi, bila je ovo vrlo naporna primopredaja.

2006. Nenad Ilić – Srđan Zavorović

Neno je promislio kako naše primopredaje zaslužuju prostore aristokratskog značaja, pa je odlučio svoje predsjedanje klubom prepustiti Srđanu u dvorcu Skočibuha u Šipanskoj Luci. Kako nam je domaćin bila obitelj Hrvoja Marušića iz RC Split Plus, dogovoreno je da tu svečanost predaje predsjedničkih lanaca obavimo oba kluba zajedno. Kako i dolikuje činu primopredaje vlasti, i ovaj se dogodio u svečanoj dvorani dvorca, nakon čega se veselje prenijelo vani na otvoreno kako bi se pučanima pokazalo da se to dogodilo za njihovo dobro. Kasnije se glas o ovom događaju prenosio po cijelom otoku.

Do Šipana smo malim suvremenim motornim brodom, raširenih očiju punih iščekivanja događanja, a otišli s otoka modernim starim galijunom „Tirena“ zamišljajući se negdašnjim gusarima. Dubrovnik je bio samo usputna postaja na povratku autobusom u Split. Lica putnika otkrivala su tegobe koje su ovaj vikend podnijeli.

2007. Srđan Zavorović – Vjenceslav Bacci

Ove godine je primopredaja na neki način bila posebna, jer smo je obavili u Bolu zajedno s primopredajama RC Split Plus i RC Brač. I tako su te ljetne subotnje večeri krajem lipnja s lancima oko vrata za zajednički stol sjeli naš Srđan, a njemu sa strane brački Đani Jerković Plus Robert Plejić. Nakon kraće parlatine svakoga od njih, lance su prebacili na one do njih. Srđanu je s lijeve strane sjedio Vinko. Naš „bazni logor“ u hotelu „Elaphusa“ bio je pogodan i za pridruživanje rekreativnim vježbama u bazenu, ali možda je od svega najupečatljiviji dojam tog našeg dvodnevnog izleta ostavila gozba u jednom bračkom pastirskom stanu na bancima u hladu borova. Slike s te gozbe rječito bi opisale stanja blagovanja, ali nisu za javnu upotrebu. Autor ih čuva za privatnu zloupotrebu.

2008. Vjenceslav Bacci – Mladen Bauk

Primopredaje su nam uvijek bile djelomično obavijene vinskim isparavanjima, ali ovaj put u Gornjim Tućepima i posve opravdano. Krivnja i zasluga pripadaju vinariji „Opačak“ u čijoj se konobi taj čin odvijao. Kad kažemo čin, neminovna je asocijacija na neku kazališnu predstavu, a u ovom slučaju i skroz opravdano, jer se u polumraku vlažne i prohladne konobe, s mirisom u zraku vinske plijesni, dogodilo uprizorenje misterija primopredaje lanca između Vinka i Mlađe, prema dramskom zapisu ovog potonjeg. Povorka fratara u habitima i kapuljačama skrivenih glava nagovještavala je mistiku rituala predaje i preuzimanja lanca. Gotovo da se samo čekalo pojavu Sean Connerya da poput istražitelja u „Ime ruže“ Umberta Eca otkrije tko iza RC Split u stvari stoji. Je li to netko skriven pod kapuljačom ili je glavni vođa Čin Čon Čeng (pravo ime nije dozvoljeno objaviti) formalni predsjednik RI? Njegov govor pisan na tajlandskom jeziku čitanjem je posvjedočio Miš, a za nazočan puk simultano ga je prevodio osobno Mlađo. Kad su se skinuli fratarske halje ostali su moralno razgoličeni Rotarijanci s crnim majicama na sebi, na kojima je bilo ispisano retoričko pitanje „Predsjedni (ni)je bauk“. Naravno, predsjednik je postao Bauk!

Nakon što su noću vinske pare dugotrajno isparavale, na terasi hotela na šljunčanoj plaži Tućepa rotarijanski puk se međusobno propitivao jesu li svi doživjeli ista vinska ukazanja ili se primopredaja stvarno dogodila. Možda se potvrdu može naći u bocama vinarije „Opačak“ koje nam je vlasnik darovao za proslavu naše predstojeće petnaeste godišnjice, a s etiketom koju je napravio Stjepko koristeći Matkovu sliku.

2009. Mladen Bauk – Zvonimir Stipišić

Primopredaja između Mladena i Miša dogodila se na Hvaru 13. i 14.06., ovaj put na poznatom njihovom kupalištu „Bonj“. Primopredaja ipak nije bila i u kupaćim kostimima, a u programu večeri bile su i karaoke. Da bi Mlađina godina započela s blagoslovom, nedjeljni ručak se blagovao kod čuvenog fra Jakija Gregova u Franjevačkom samostanu.

U ovoj prigodi „predsjednikonasljednik“ Miš je napisao prigodno slovo, puno brižnih misli o situaciji u kojoj smo se ovom primopredajom zatekli.

         Na nebu galebova krik, među rotarijancima muk.

         Zar već je godina prošla, zar odlazi nam Mladen Bauk?

         Istina je, nije laž, još malo i Mladen nije više predsjednik naš.

Ništa neće biti kao prije, dok jedni tuguju Gabi se od sreće smije:

„Stipičiću prijatelju predaj krumpir vruči,

Mladene, sad ćeš s nama više biti kući!“

Lanac Mlađo skida ove noći, riječ u grlu sve mu je tiša,

Nova Vlada će doći, pod ravnanjem Stipičića Miša.

U klupama školskim zajedno su bili, mladost skupa provodili,

A u godinama srednjim eto i Rotary predvodili.

Jaka to će biti grupa uz predsjednika Zvonimira,

Imamo i tajnika Branka, bjeloglavog Gupa.

Radit će polako al sigurno, nigdi nije priša,

Iza uspješnog tajnika uvijek stoji Iša.

Jedna digresija mala: hvala što si nam ga za tajnika dala!

Dopredsjednici Zoki i Žare borit će se zajedno

Za akcije da prikupe pare.

Ako negdi zapne odavde pa do svete Gere,

Na plećima svojim izvući će naš elekt Perišić Pere.

A ovaj događaj bit će zapisan

U rubrici „Dogodilo se na današnji dan“.

U blagajni da sve štima, a novaca uvijek ima, da nam ih krize i recesije ne odnesu,

Krešo Dulčić čuvat će nam kesu.

Dok se Marinu Mrkliću u frizeru već dvi lade,

Sliška će smislit kako stipendirat mlade.

Za akcije i opremanje od krova pa do podruma

Otići će Sliška i do prijatelja Keruma.

A da se dobro predavanje nađe,

Koristit ćemo sposobnosti prijatelja Rađe.

Predavači Tihomila sve zanimljivi i fini,

Ako triba svitla doći će nam i slavni Guzzini.

Da nam u Europu valja, pobrinut će se plemeniti Tartagljia.

Iz vani doće rotarijanska družba,

To vam jamči Davorova međunarodna služba.

Trebalo bi u godini Novoj više ići vani,

Nek su ti Davore na liniji češće Sergio i Osimani.

Klub majstor naša dika sreća

Željan Radman gastarbajter iz Beča.

S njim bi io, s njim bi pio,

S njim bi zapjevao „O, sole mio!“

Pita svatko pa i s neba dragi Bog,

Ima li kakvo zaduženje taj vaš otorinolaringolog?

Kako nema, kakve li slučajnosti,

Pa naš Goran je Služba stručnosti.

Ako te zanima koliko je sati, Jerku se obrati.

Pitaj koja ura tuče, jel to neko novo „Uprknuće“?

Bezma je miran i nikad nema briga

Kad u woku pomfrit za njega se friga.

Našeg Marina na sastanku često nema,

Za osnivanje novog kluba on se sprema.

Hvala ti Marine, thank you, danke, merci,

Za novi rotary klub „Versi“.

2010. Zvonimir Stipišić – Pero Perišić

Miš je predsjednički lanac predao Peri 12.06. u lokalu seoskog gospodarstva „Kalpić“, negdje u zaleđu Skradina. Nije mu bilo lako, premda se za to spremao duže od deset sekunda, jer je vješanje lanca oko Perinog vrata obavio plešući na prstima poput balerine. Navodno ga je za takav oblik primopredaje podučavao baletni pedagog Desiderio Monicin. Doživio je opće smijehom popraćeno odobravanje, naročito guvernera Krausea i njegove supruge. Ljudi su ostali šokirani, jer su do tada mislili kako su Rotarijanci ozbiljni ljudi. Do takvo nešto nisu doživjeli, ali im je bilo drago da se primopredaja na taj način dogodila. iznenađenje, jer takvu zabavnu primopredaju nisu nikada do tada doživjeli. Prigodno pjevanje i sviranje popratile su brzotrčeće nazočne kokoši kokodakanjem. Isti dan bili smo i na slapovima Krke, a sutradan malo i do Kornata na nešto iz mora.

2011. Pero Perišić – Željan Radman

Valjda je visokom Peri Perišiću odgovarala predaja predsjedničkog lanca na adekvatno visokom nivou, pa je zato dužnost predsjednika Željan morao preuzeti u Zvjezdanom selu na Mosoru. Pogled s Mosora je divan, ali ni prethodno zaustavljanje „kod Dunde“ u Sitnom Gornjem nije bilo loše. Jedino je, možda, meso bilo malo slanije.

2012. Željan Radman – Željko Jerkov

Željan je predsjedničku dužnost predao na još višem nivou od onoga na kojem ga je primio, premda se to događalo u podzemlju. Tajna se krije u visini prijatelja Žele, kojemu je predsjednički lanac uspio staviti oko vrata tek nakon što se popeo na bancić. Bilo je to točno 23.06. u podrumskoj vinoteci Andre Tomića u Jelsi, u kojoj je, obavijen vinskim parama, Željan pročitao i kratko Izviješće o svom predsjedničkom mandatu.

„Dragi rotarijanski prijatelji,

Uobičajeno, na kraju školovanja, dijele se svjedodžbe o uspjehu završenog razreda, o položenoj maturi ili diplome na nekom fakultetu, što na određeni način predstavlja izviješće o tom vremenu savladavanja novog gradiva. Eh, tako sam i ja kroz proteklu godinu prolazio školu i mogu vam reći da je puno ljepše igrati se negoli ići u školu; premda se i u školi koji put zaigra. Moj jednogodišnji edukacijski znanstveni ciklus imao je više različitih kolegija, a sve moje stečeno znanje treba se odraziti u ovom mom znanstvenom izviješću. Pri tome imajte na umu da ”milost ne tražim niti bih vam je dao”. Priznajem samo sud moje mame i to ako bude na mojoj strani a ne onoga Di-di-diditija.

Školovanje je stalno trebalo plaćati, i u novcu i u naturi, a stipendije se za ovo ne daju, moja samohrana majka genetski je škrta, današnja supruga ima vrlo skromne prihode, a svi ostali u obitelji velike rashode. Vlastitu ušteđevinu sam još preklani potrošio na jednu kariranu košulju. S druge strane moje školovanje bilo je sputano i mojim međunarodnim obvezama, zbog kojih sam često putovao i zbog toga trpio posljedice. Od svojih putovanja nisam smio odustati, ali sam na njima značajno smanjio aktivnosti. No, ipak, po jedan put u svakom godišnjem dobu nije ni tako rijetko. Putujući sam dosta naučio, ali izostajući sa tjedne rotarijanske nastave puno toga sam propustio saznati. Zbog toga sam bio prisiljen koristiti neke rotarijanske paraobavještajne službe te iz njihovih uredno vođenih skripti doći do vrijednih saznanja.

Na primjer, o prijatelju Jerku Rošinu. Izgubivši političku moć on nije izgubio i svoje političke ambicije vođe, pa se naročito u zadnje vrijeme sve više ubacivao na poziciju „glave rotarijanskog stola“ preuzimajući moju predsjedavajuću ulogu. I onda bi, kako bi što duže uživao u vođenju sastanka nametao toliko točaka dnevnog reda da bi se jedva stiglo večerati.

Samim time doveo je u pitanje i funkciju drugog pod-do-predsjednika, prijatelja Davora Sliškovića, kojemu nije dozvolio niti sastavljanje dnevnog reda, a kamoli vođenje sastanka. Naravno, takvo ponašanje sasvim normalno izazivalo je Davorovo nezadovoljstvo i protivljenje svemu što se svira po sluhu a ne „po napisanim notama“.

Tajnika našeg kluba, prijatelja Marina Mrklića je takvim ponašanjem sasvim isključio iz rada kluba, čineći ga u tim okolnostima sasvim suvišnim. Pa zašto bi Marin, uz takvo ponašanje prijatelja (teško mi je izustiti ovo ”prijatelja”) Jerka uopće dolazio na sastanke? Zaista šteta, jer je Marin iz dana u dan bivao sve „versiraniji i versiraniji“. 

Ne čudi da u takvim okolnostima ni rizničar kluba, prijatelj Branko Poljanić nije mogao doći do riječi, a kada bi i progovorio jedva bi ga se čulo. Zbog toga mnogi ne bi čuli kako su dužni blagajni za članarinu ili nešto drugo i jednostavno ne bi platili. A htjeli su, samo nisu znali da su dužni. Srećom, novci nam u klubu nikad nisu predstavljali problem.

Bivši poljički knez prijatelj Stipe Tičinović boraveći u Zagrebu ili na Visu pogotovo nije mogao čuti Branka, a i mobiteli imaju loš signal. Osim toga bojao se doći na sastanak da ne bi naletio na Jerka kako predsjedava. Gotovo cijelu proteklu godinu. Zato želim pohvaliti Stipu što dolazi na naše rotarijanske fešte samo zato da pita koliko je još dužan i da onda plati.

Kad si u romingu, kao što je prijatelj Dragan Lazukić, još je teže ostvariti vezu. Ne pomaže što se Branka kad govori čuje sve do Finske, u Pragu se ne čuje ni kad viče. Možda kad uđemo u EU, a pogotovo u monetarnu uniju, sve bude bolje. S oštrim naglaskom na ”mone”. Očito je kako postoji i jezična barijera između kuna, eura i kruna. Zato primamo i dolare!

A neke barijere su se ispriječile i između nas i prijatelja Svjetlana Stanića. Doduše ne monetarne već momentalne, u trajanju od svega nekoliko godina. Srećom, tu su rotarijanci koji ruše sve barijere, RI, prijatelji bez obzira na rasu, vjeru, nacionalnost, rotary bez granica, bez carine i carinika, posebno između BiH i Hrvatske.

Međutim, izgleda da prijatelj Mladen Bajić sve čuje čak i u Zagrebu, pa ne mora ni dolaziti na sastanke. Sve što mu je važno čuti nekako i samo dođe do njegovog uha. Valjda mu neko pomaže slušati. Zato on redovito plaća članarinu, iako ga redovito nema na sastancima. Ali ima u ”Pimpinelli”, i to samo zato da čuje što ima za pojesti. Ali neće zagucat!

No, da su oni koji loše čuju koji put svratili do prijatelja Gorana Račića možda su i mogli nešto pročuti. Možda im ne bi uspio toliko odčepiti uho da čuju blagajnu kad zove, ali barem neki ne bi bili toliko gluhi kad treba dat ruku za neku akciju. No, govore kako bi im sasvim sigurno omogućio da čuju kako netko hrče – čim bi u njihovoj, ne prevelikoj blizini, zaspao.

U tom slučaju bi bio zaslužan i prijatelj Zoran Đogaš koji o tome znanstveno vodi računa: kad netko hrče neka hrče kako Bog zapovijeda. A ne kao ovi što nam rade W-EB i koji su se greškom zaustavili na slovu J (opet Jerko!) zbog čega, izgleda, kako rade za J-EB a ne WEB. No, zna Zoran te stvari, prekinut će on njima hrkanje čim se oni naspavaju.

A kad je u pitanju spavanje, tu je prijatelj Marin Carev doista pravi car. Ako mu ne daj Bože dopadneš ruku taj će te uspavat i držat uspavanog neovisno o tome koliko ti se spava. A što se njega osobno tiče, on i budan, otvorenih očiju spavucka. Neki govore kako su ga jednom čuli kad je nešto kazao nekome do sebe. Onako, u polusnu, ali nisu sasvim sigurni.

Za razliku od prijatelja Žarka Deškovića koji je spavajući budan. Jer, istina je, zatvori oči ali otvori uši pa se malo toga stigne reći na njegov račun a da on ne čuje. Osim toga Žarko je možda jedini od nas koji može ono više puta tijekom jedne jedine večeri; ono: zaspe, pa se probudi, pa zaspe, pa se probudi, pa… je zato na sastancima često tih.

Ni prijatelj Krešo Dulčić nije baš puno glasan, premda nikad ne spava. Susjedi govore kako on šuti i sluša ne bi li čuo o čemu se to na sastanku nadvikuje. I tako je došao do zaključka kako pored heteroseksualaca, homoseksualaca, transeksualaca, biseksualaca te još inih prajdseksualaca, postoje i ”hrvatoseksualci”, kojima drugi nisu potrebni jer jebu sami sebe.

Na što se nadovezao prijatelj Ivica Bezmalinović tvrdnjom kako postoji i još jedna vrsta seksualne požude, takozvani ”bezma seks”, koji se svodi na to da stalno netko i nešto njega jebe. A jebači su mnogi i razni, i muški i ženski, stari i mladi, društveni i privatni sektor, desni i lijevi, pušači i nepušači…, pa ga čak i konobari jebu s pomfritom. Nekako bude suh, neslan,.

Sve te priče su vjerojatno razlog zbog čega je prijatelj Jure Marin sve rjeđe s nama. Svi ti razgovori o seksualnosti ljudi obične su bedastoće, jer su njegove znanstvene spoznaje sasvim drugačije. Naime, više znanstvenih otkrića potvrđuju činjenicu kako u razvoju ljudske vrste nije postojao ”homosapiens” već isključivo ”heterosapiens”. Ministrima na znanje.

S čime se slaže i prijatelj Davor Tartaglia, čovjek s velikim iskustvom na međunarodnoj razini. Ne samo s Ozimanima i inim Talijanima, već ”i u Regionu”, održavajući odnose na svoj poseban način. Što znači da s Talijanima razgovara, dogovara i općenito opći, dok ”u Regionu” ne samo što opći već ponekad i umoči. Pitanje je samo koliko će još moći?!

Za prijatelja Mladena Bauka govori se da je neredovit na sastancima zbog prezaposlenosti. On je uvijek bio vrijedan i radišan, samo što je to nekad radio isključivo zbog maloga, a u zadnje vrijeme to radi uglavnom zbog djece. Sretan u takvom radu, marljiv kao rudar upravo započinje raditi na unucima da stigne i radost unuka doživjeti. Jer, stota ti je za čas tu.

Rezultate takvih radnji uvijek bi pratilo neko budno oko, poput oka prijatelja Serđa Zavorovića. To njegovo oko ne samo da je gledalo već je i vidjelo na tisuće i tisuće ulaza u te rudnike sreće. Doduše nije i nadziralo vrijedne rudare i njihov predani rad, koji bi izašavši iz rudnika ne žaleći truda odmah hitali natrag u jamu. A i Serđo je ponekad bio rudar.

Kako je posla uvijek puno, često bi zavirivao i prijatelj Ivica Tadin, i sam takvom poslu posvećen. Ginući od posla znao bi reći: kad se gine barem nek se ne gine-ko-loš, već dobar čiribimbaš. Ne žaleći truda, unio bi se u posao ne vodeći računa o svojim nježnim rukama čiji prsti jedva da su dosizali debljinu neke dječje ručice.

To što neki misle kako nam je zbog situacije u klubu bio potreban još jedan član profila zvanja prethodne dvojice sasvim je bez veze. Naime, prijatelj Damir Roje zapravo se bavi produkt-dizajnom, i to ne industrijskim već domaće izvedbe. Posebno ga zanimaju zdjele i zdjelice, cjediljke, tave, prevrtanje palačinka i tome slično. Poput rađanja!

Prijatelj Ivan Urlić misli kako bi svoj trojici trebalo olakšati život jer su preopterećeni poslom stalno pod velikim stresom i – u nečijoj pizdi materinoj. Kao moguće rješenje problema vidi u davanju podrške gay-populaciji, jer kod njih seksualni trud ne rezultira trudnoćom. Barem za još neko vrijeme. Bez obzira koliko je jama duboka a stabljika bambusa visoka.

U tom pogledu, Jerkov je najveći. Prijatelj Željko Jerkov ima preko dva metra i u svojoj karijeri je puno puta ubacivao uz veliko osobno zadovoljstvo, neovisno o veselju navijača. Njegovim ustoličenjem za predsjednika predsjedanje našim klubom bit će na razini višoj negoli igdje u Districtu 1913. A to znači izdignuto iznad svih mogućih monada.

Prijatelj  Slobodan Aničić s iskustvom dužeg boravka u Švedskoj već je odavno izdignut iznad. Možda čak i malo previše pa ne može vidjeti razloge zbog kojih su Hrvati i nacionalne manjine protiv golfa u Hrvatskoj. Dobro Hrvati, jer im je dosta više i trave i da ih se kosi, ali ga čude manjine. Jer u cijelom svijetu golf ne igraju većine već upravo manjine.

Što itekako dobro zna prijatelj Vinko Bacci, pa ga zato na sastancima ima sve manje i manje. A što ga manje ima bude sve važnije kad ga ima, što proizlazi iz teorije kako manje znači više. Doduše Monika nije baš u to skroz uvjerena, ali Vinko jest, pa uporno vježba kako bi bio što mršaviji i manji usput pjevajući: ”ako me već miškec srdi, nek je barem moj drob tvrdi”.

Na što se naljuti prijatelj Zvonimir Stipičić pitajući zakaj se on na njega Miša-miškeca srdi? Mišu se čini, barem kako tvrdi, da Vinkec samo prdi kad tvrdi da ak te miškec srdi, da te utešit može drobek t’rdi. Zapravo, Miš-miškec tvrdi, da njemu tu pak nešto smrdi, jer se pak zna da ak ne bu tvrdo da bu vrlo grdo. Miš ima tvrd stav. Bok i bogme, baš ima za prav.

A tvrd i čvrst stav ima i prijatelj Tiho Radja. Kad on reče da će doći na sastanak nema toga tko će ga natjerati da dođe. Jer su tvrdi i čvrsti stavovi obično i teški, pa ih je teško pomaknut.

Ali su zato riječi lagane, pa se lako daju. Obećao je opet doći na sastanak kad budemo igrali protiv Španjolaca na EP. Samo da ne bude velika galama, jer neće moći čut rezultat – duga.

I prijatelj Kruno Kljaković ima svoj stav, ali mu nije toliko čvrst i težak pa ponekad ipak dođe na sastanak. A sa čvrstim i teškim stavom nije lako ni plivat, pogotovo kad su struje. Jer struje mogu biti vrlo opasne pa s njima treba vrlo oprezno. Osim toga sasvim je drugačije s dvosmjernom nego li istosmjernom strujom. Barem sam ja inženjer elektrike!

Ali nemam pojma o cestama, kao što to ima prijatelj Ivica Martinić. On je, figurativno, na cesti kao kod kuće. Zna sve pravce i smjerove, sve okuke i nagibe, donji i gornji postroj i sve moguće znakove, pa mu se lako po cesti kretati. Zna kojim putem ići i gdje parkirati i kako cijeli sustav nadzirati. Barem dok ima struje. Čak na daleko, i to iz Nerežišća.

Ja znam da se prijatelj Neno Ilić nije uštekavao, ali ga je svejedno uključilo u struju nove uprave u Bolnici. A to daje za mislit, jer se on specijalizirao za rezanje. I to tamo gdje su pluća, pa se bojim kako nešto u bolnici ne diše dobro. Ne bih htio da Duje nešto od ovoga čuje i započne, bre, da politički psuje. A Jerku je strašno žao što je jadan Duje pao.

A kad je prijatelj Pero Perišić u pitanju onda je uvijek vrlo mapeto. Pravi ”mapet show” slikom na sliku, već do sada u puno nastavaka i stalno s novim glumcima. Govore kako producenti pripremaju još nekoliko serija jer se mape dobro prodaju na domaćem i inozemnom tržištu, a, hvala dragom Bogu, u Hrvatskoj ima još puno dobrih slikara.

Dakako, naš počasni prijatelj Matko Trebotić nije jedini slikar, ali je od svih najviše slika poklonio. Premda je Bračanin nije škrt pa ne škrtari ni na formatu slika ni na koloru kako bi ljudi u toj raskoši uživali. Novčanik ostavlja kući da mu ne smeta u džepu. Vjerojatno postoji nekakva nagrada u Hrvatskoj koju još uvijek nije dobio, ali ćemo i njoj ući u trag.

Od kada je došao prijatelj Dean Stubnja i naš klub opet ima jednog inženjera arhitekture. I to pravoga, a ne kao što neki arhitekti znaju biti da ne znaš ni što sve jesu ni što sve nisu. I to stručnjaka s pravim pedigreom zemlje Franje Bafara. Dakle, ima tko crtat naše prostorije, samo fali još malo kikirikija za platit nacrtano. Pa nije valjda novac problem!?

Prijatelj Neven Šimac je značajno zaslužan što su naš klub i Rotaract napravili pakt: mi njima novac, a oni nama kadrove. I sad, tko zna koliko dugo ćemo mi morati financijski pomagati Rotaract kako bi isplatili to što su nam dali Nevena za člana? Je li ovaj aranžman uopće za nas rentabilan? Neven govori da jest, i to s velikom ‘‘SIGURNOŠĆU’‘!

Nisu djeca kriva što je lokva živa, pa tako ni prijatelj Josip Mrklić zbog svog strica i svih stričevih kaprica. Ali mu mora zahvaliti na poduci koja će mu uvelike odmoći u obnašanju funkcija tajnika kluba. Njegova rotarijanska karijera mogla bi biti blistava i sa strmoglavim usponom, naročito ukoliko ne bude opterećen prevelikim versiranjem u nekim aspektima.

Kad nije zauzet kopanjem kanala po Pagu, prijatelj Zvonko Gržetić ponekad svrati i na sastanak. Ne prečesto, ali dovoljno da se za njega zna. I da se zna kako se na njega može računati. Kako Zvonko vodi računa o utjecaju na okoliš netko bi mu trebao reći da u našem klubu predstavlja ekološki sasvim prihvatljivo ulaganje. Branko, kako stoji sa članarinom?

Kao profesor na Pomorskom fakultetu i s matrikulom našeg kluba prijatelj Joško Dvornik je posebno važan član navigavanje kluba u godinama koje slijede. Za sada nije baš puno promukao na sastancima kluba, ali od njega se ionako traži da djeluje a ne da govori. U tom smislu zanimljiva je plovidba prema bračnoj luci. Vidi li se neki svjetionik?

Vrlo je važno što je prijatelj Marin Popović postao član našeg kluba, jer sad opet imamo nekoga u klubu tko se ne boji ljudima pogledati u zube; prave ili falše, svejedno! I onda im odbrusit, na latinskom ili bar na hrvatskom jeziku. No, još je važnije što on sam ima dobre zube, pa će moći i dobro zagristi i onda nastaviti gristi u svim klupskim akcijama.

U tome će mu svakako pomoći i naš novi prijatelj Ante Boban. I on ima dobre zube pa će moći zagristi u tvrdo kad zatreba, a i zna s novcima kao pravi mađioničar, pa kese pretvara u najmanje duplo. A ne kao oni bankarski iluzionisti u ovom našem hrvatskom cirkusu koji pokazuju lovu koje nema, ili je bude pa je najednom više nema. Vratite mi lovu!

Eto toliko o važnim stvarima, jer najvažniji su ljudi, ljudski resurs, a to što smo kroz proteklu godinu napravili nije ni vrijedno spomena. Vodili smo neke zapisnike o učinjenom, ali znate kako je, papir svašta trpi. U svakom slučaju ja sam ne samo svoje učinio, ja sam sve učinio. Da mene nije bilo, ništa se ne bi bilo napravilo. Ni moje dice ne bi bilo da mene nije bilo! I nikome se neću zahvaljivat na pomoći, jer sve sam ja sam radio i napravio. Ja, ja i opet ja. Naravno, i Jadranka Kosor. Davor govori da je i on, a nije, Jerko je samo navija satove, Branko skuplja lovu a Marin je kao tajnik tajio da je tajnik. Matko je crtkara, Pero se igra sličicama, Ivan se potuca po svitu, Goran pra uši, Bezma plesa, Miš se zeza, Žarko igra tenis jer nema šta radit ni u firmi, Srđan lovija ribu, Jure nije tija radit, Zoran hrka uz kompjutor,….i svi skupa samo ste starili. Neš ti koristi, kome je starenje donilo kruva.

I da ne bi stvarno ostarili dok ja završim s mojim Izviješćem, samo da van rečen: NIKAD VIŠE PREDSJEDNIK. Već san reka Amerikancima da neka na idućin izborima ne računaju na mene. A vas sve skupa isto volin, neka ste taki. Ali, to se ne odnosi Jere i na tebe, još ćemo mi porazgovarat o tome zašto si sidija na mojoj predsjedničkoj sjedalici. JA SAM JOŠ UVIJEK PREDSJEDNIK i neće mene nitko minjat. Nisam ja pelena! Je li tako Putine?!!!!!“

Primopredaju predsjedničkog lanaca u istoj konobi obavile su i naše Innerviline, kad je Jerkova Đanka objesila lanac Iris Mrklić, koja je tako po drugi put postala predsjednica IWC.a. Jelšanska Željanova predaja predsjedničkog lanca bila je jedna od najboljih naših primopredaja, a tome je doprinio i jelom bogat i atmosferom neobuzdan ručak u dvorima Gorana i Jasne. Sve anegdote je nemoguće prepričati.“

2013. Željko Jerkov – Zoran Đogaš

Ova primopredaja u blizini Pirovca bila je jednako naporna kao i sve ostale do tada, jer je obavljena u konobi OPG-a „Pršutana Roca“ poznatog po pršutu. Naravno ni druga jela nisu bila loša. Ljudi ne pamte da je Žele ikada toliko sjao od sreće koliko tog 22.06. dajući Zoranu čast predsjedničkog lanca. I Zoran je bio dobro raspoložen svirajući gitaru, misleći, navodno, da će svaki dan predsjednikovanja biti isto tako veseo. Primopredaja je bila doista na visokom nivou, ne samo radi Želinih 210  cm, već i ženskih penjanja na stol da bi njegovu visinu nadvisile svojim plesom na stol(u)ovima. Konobi je prethodila uspješna priprema pod maslinama, samo što su tu stolovi bili kameni.

2014. Zoran Đogaš – Davor Slišković

Po Zoranovom guštu primopredaja je ove godine bila 21.06. u Mostaru, jer, kako predaje na njihovom Medicinskom fakultetu, tu se osjećao kao doma. Bila je to naša prva primopredaja u inozemstvu i prvi međunarodni nastup Zborotarijanaca. Davorovom međunarodnom iskustvu izlet preko granice je posve odgovarao, pa je i zlatni uteg predsjedničkog lanca primao sa smiješkom. Iznenađujuće ne manjim od Zoranovog u trenutku svog rasterećenja. Miš je govore davatelja i primatelja lanca i počasti za svaki slučaj prevodio na mimički jezik, kako bi izgovoreno i najmrzovoljniji mogli bolje razumjeti. Sastavni dio dvodnevnog programa bila je i šetnja do mosta i preko mosta, a sutradan i Etno selo, Tihaljina, Blagaj…

2015. Davor Slišković – Damir Roje

Na Murteru je 14.06. Davor s velikim zadovoljstvom neopozivo abdicirao i predao dužnost predsjednika kluba Damiru. To se dogodilo na terasi hotelskog naselja u društvo gotovo već neizbježnih prijatelja iz RC Osimo, ali svaki put poneko novi među njima. Zato je i simultano prevođenje riječima i mimikom bilo omogućeno. Večer je bila tiha, mirna, dostojanstvena, do nekog trenutka, kad je postala glasna, neobuzdana i dostojanstveno raspojasana. Govorenja odlazećeg i nadolazećeg predsjednika bila su odmjereno dugačka, odnosno kratka. Sutrašnja vožnja s brodom budila je u nekim trenutcima asocijacije na „Titanic“, s tim da je vjetar glumio ledenjak. Tebi hvala pjesmo, što nisi dopustila da shvatimo što se sve moglo dogoditi. Ovom prigodom je i potvrđeno da neki Talijani znaju pjevati i da im je stalo do toga.

2016. Damir Roje – Dean Stubnja

Kako alkari mogu biti samo oni koji su rođeni u Sinju, Damir nas je odveo u Sinj da kao onaj koji porađa potvrdi našu podobnost za sudjelovanje u Alci. Na radost nitko od nas nije imao taj certifikat, ali jesmo svi onaj za arambašiće. I to u društvu vrhuške Viteškog alkarskog društva. Dijelom i u Muzeju Alke. U prigodi preuzimanja predsjedničkog lanaca od Damira, za slijedeći rotarijanski mandat, Dean nam se obratio svojom poetskom poslanicom:

Drage gošće, dragi gosti, prijateljice i prijatelji,/I svi prisutni dragi ljudi,

Nemojte da vas ovo sada čudi,/Što govorim u rimi,/Tradicija to je,

Ne u stilu pjesnika Paljetka,/Već kolege i prijatelja Jerka.

         Došlo vrijeme da se lanac stavi oko vrata,/ Prije il´ kasnije ta te dužnost hvata.

         Da neće biti lako, to je sasvim jasno,/Za odustat sad je malo kasno.

         Ja sad trebam u par crta,/A toga me malo trta,/O vođenju kluba reći,/I podršku vašu steći.

         Letvicu mi Damir dig´o,/Malo više,/Kako njega da bi stig´o,

         To ne piše: ni u zapisniku, ni u dopisniku, ni u rokovniku, ni u pravilniku.

         Kako godina će naša teći,/Nemam tu previše za reći,

Nema tu sad nekih tajni,/Sve to teče k´o po lajni.

         Već uhodan cijeli sustav to je,/Sredili ga oni prije, sve do Sliške i našega Roje./

         Samo treba to naslijeđe slijedit,/I sve ćemo probleme sredit.

Naravno, bit će tu različitih davanja,/Pa valjda i javnih predavanja,

         Radit ćemo neke akcije,/A nećemo izbjeć ni reakcije.

Svi će na red doći,/Valjda će u redu proći,/Swot analiza, rotaract i ryla,/pa to ljudi nije kajla.

         I Rotary bal nas čeka,/Valcer, polka i lutija neka.

        A kad tu je naš prijatelj Matko,/Sve to ide sasvim glatko.

        Na sastanku kad rasprava krene,/Neće se od graje čuti mene,

        Al´ kako možeš tjerat da se stiša Miša. Jednog kratkog i razigranog Miša.

Onda će nam Forum doći/Valjda će i Željan moći

         Da na tanjur malo više doda,/Jer će tema biti voda.

I širenju značaj treba dati,/Nećemo na ovom sada stati,/Neki dođu, neki odu,

         Nove treba primati u hodu./A pitanje staro tu je. Ali koga?/

         Pa za Bezmu barem dva, tri urologa.

Ne može se ovo sam sve stići,/Stoga nisam sam u cijeloj priči,

         Predsjedništvo tu je cijelo,/Da sprovede sve u djelo.

Guverner nam Račić Goran,/Dopredsjednici Perišić Pero, Đogaš Zoran,

Svako od njih rada oran.

Dvornik Joško tajnik nam je sada, Na Baliju mu nema lada,

         Neće se na Tajlandu  ladit, Već će i on morat nešto radit.

Kako ne spomenut  Poljanića Branka,/Ne propada kod njeg banka.

         Kupi lovu sve od jutra,/Vratit će vam, malo sutra.

         God kväll kära vän,/vänligen stå upp/ordförande nominee/Aničić Slobodan

         Predsjednik budući Mrklić Josip i bivši nam Damir Roje,/Svi oni skupa sudbinu vam kroje.

         A ponedjeljkom kad se kući dođe,/Tek tamo čekaju nas prave vođe,/

         S njima moramo jako taktično,/ Inače je doma problematično,

         Jer ne bi bili tol´ka sila,/Da nam nema Innerwheel-a.

Što o svemu još dodati na to,/Citirat ću Peru zato: Samo onaj koji ima prijatelja ne luta zemljom kao stranac,/Nego putuje svijetom kao rotarijanac!

I na kraju, znajte da vas volim,/Te vas stoga sad sve molim,

Uzmite u ruke čaše,/Nazdravimo za susrete naše./ŽIVILI!

2017. Dean Stubnja – Josip Mrklić

Dvodnevni izlet radi primopredaje predsjedništva između Deana i Josipa proveli smo u Tisnome i oko njega. Čin predaje lanca odvijao se u hotelu „Borovik“, našeg rotarijanskog prijatelja Slamića. Primopredaji su uz članove RC Kaštela, RC Šibenika, RC Solina, te RC Zadra, u velikom broju prisustvovali i članovi našeg pobratimskog kluba RC Osimo iz Italije. Za tu priliku Dean je izradio posebne majice s logotipom RC Splita. Nakon prijenosa tereta lanaca sa svojih pleća na Josipova, Dean je podnio i svoje godišnje izviješće sročeno u stihovima:

Dobra večer,/Pozdravljam sve prijateljice i prijatelje/i prisutnog svakog dragog gosta,

Smiješak na mom licu/govori vam dosta.

Radosno vam sada javljam/Da vam novu pjesmu spravljam.

Ovog puta nešto kraću/Sve od sebe zato dat´ ću,

Dobro došli večeras u Tisno,/Malo misto živopisno.

Gdje će ovdje u Borovniku/Bit´ svečano jednom odvjetniku.

Za početak, našem domaćinu,/Dragom prijatelju Slamiću,/Zahvala i na jelu i na piću,/

Što se redom  isprepliću./I za gostoprimstvo ovog karnevala,/Uistinu velika ti hvala.

Hvala i jednoj dragoj ženi,/Mojoj supruzi Jeleni,

Što razumjela je izgovora čari,/Kad bi rek´o: a idem na rotary.

I naravno, mojoj djeci hvala,/Što bi uvijek reći znala:

Ponedjeljak je, opet ćemo same spavat´./I na izlasku mi puse davat´.

Hvala i mom predsjedništvu,/Na zajedništvu i uredništvu.

Na pomoći u pjesništvu,/Eto hvala i tajništvu.

Godina ta brzo prođe,/Evo novog vlakovođe.

Iza nas je 12 mjeseci,/Kakvi li su nam sažeci?

Neću pričat´ ni o podvizima,/Neću pričat´ ni o porazima,/Neću pričat´ što je bilo,

Niti što je moglo biti,/Već ja želim o sutra govoriti.

U dobre ruke ovaj lanac ide,/Siguran sam, to svi vide.

S veseljem sada njega dajem,/Vodstvo kluba sad predajem.

Predsjedniku novom sreću želim,/I usput da mu ovo velim:

Čast je zbilja ovaj lanac nosit´,/klub naš vodit´, njemu pridonosit´.

Al ponekad je žuljevito,/vjetrovito, valovito,/nekada grčevito,/ali nadasve ponosito.

I nosi ga uzorito,/Strpljivo i razborito./Prkosito, odrješito,/nemoj nikad hirovito.

Neka bude maštovito,/Slikovito, duhovito,/jer strpljenja puno treba/mi smo ti k´o mala beba.

I još želim da ti ovo vrijeme/ne preteško bude breme,

Da uspješno i plodno bude,/Uveseli time mnoge ljude.

I na kraju, da ponovim,/znajte da vas volim,/Te vas stoga sad sve molim,

Uzmite u ruke čašu,/Nazdravimo za budućnost našu./ŽIVILI!

2018. Josip Mrklić – Slobodan Aničić

Josip je odlučio primopredaju napraviti na Braču, s bazom u Supetru i skitnjom naokolo po otoku. U Škripu smo posjetili „Muzej uja“ obitelji Cukrov i usput malo marendali njihove specijalitete, a poslije svratili u brački Povijesni muzej i na vidikovcu iza groblja naoravili „milenijski foto“. Čin primopredaje bio je na jednom OPG-u u društvu bračkih Rotarijanaca. Još je uslijedio posjet kamenoklesarskoj radionici rotarijanskog prijatelja i još jedna „family photo“, te raskošan ručak u Dolu. Na povratku u trajektu mnogi su pozaspali.

2019. Slobodan Aničić – Petar Drviš

Slobodan je dvodnevni izlet primopredaje organizirao u Imotskom, nešto ranije nego što to obično radimo, već 8. i 9.06.2019. godine. Naravno, izlet nije mogao proći bez obilaska famoznih jezera, a ni imotskih Rotarijanaca koji su na svečanoj večeri popunili jedan veliki stol.

2020. Petar Drviš – Kruno Kljaković

Primopredaja uloge predsjednika između Petra i Krune, te zlatnog i šaljivog lanca odvila se na izletu 27.06.2020. godine u Eko-etno selu Škopljanci s druge strane Kozjaka. Na onaj neformalni lanac, kao otorinac dodao je „zlatno uho”. Kako smo na to imanje dolazili i ranije na poziv druženja s Rotarijancima Kaštela, na neki način sve je bilo unaprijed poznato kao dobro. Mijenjaju se samo zabavni sastavi, a ovaj put zabava je ovisila o bandu „Uršula Najev Trio”. Sve skupa – super!